Prema teoriji o psihosocijalnom razvoju E. Eriksona, čovjek je tijekom svog života na neki način stalno u konfliktu s okolinom, a ukupno je osam perioda kada ti konflikti dostižu razinu krize. Svladavanje tih kriza temelj je zdrava razvoja.
Prvih pet kriza preživi se tijekom djetinjstva i mladosti (najviše spominjana je ona peta, kriza identiteta ludih godina!), a posljednje tri vezuju se uza zrelo doba i starost. Iz šeste krize čovjek izlazi sa sposobnošću da voli i da radi, sedma ga obogaćuje osjećajem stvaralaštva (za razliku od stagnacije), a iz osme izlazi s osjećajem osobne integriranosti. To znači da je osoba prihvatila svoju ulogu u životu, zadovoljna je sobom, osigurala je razvoj novoj generaciji, ponosi se onim što je stvorila i još stvara, neovisna je, spremna braniti dostojanstvo svoga životnog stila, usuđuje se probati i nešto novo bez straha od posljedica. Sve najvažnije stvari u životu su, dakle, već obavljene, najveća opterećenja su za leđima. Više se ne razmišlja o selidbi, o promjeni posla i sličnim avanturama. (Sve to, naravno, vrijedi za ljude koji žive u relativno stabilnim životnim uvjetima.)
Starenje je netko usporedio s planinarenjem: što se više uspinješ, sve si umorniji i sve teže dišeš, no - pogled je sve bolji. Emocije starijih ljudi bogatije su nego one mlađih: punije su, bolje diferencirane i suptilnije. U skladu s tim ne opada ni sposobnost za romantičnu ljubav, ni interes za suprotni spol općenito. Onaj vic o dvama penzionerima u parku kad jedan pita: "Sjećaš li se kad smo kao mladi ovuda trčali za curama?", a drugi odgovara: "Sjećam se da smo za njima trčali, ali ne sjećam se zašto!" - doista je samo vic. Ne samo da se sjećaju, nego bi imali što i pokazati; pod uvjetom da ne moraju prije toga trčati...
Dakle, seksualni život ne prestaje. Iako je točno to da su seksualne potrebe u jednom životnom razdoblju najveće i da s godinama opadaju, velika je zabluda vjerovanje da postojidan nakon kojeg tih potreba više nema. Međutim, prema istraživanjima Mastersa i Johnsonove, one mogu biti smanjene zbog uzroka kao što su: monotonija u seksualnim odnosima, zaokupljenost karijerom, umor, pretjerivanje u jelu i piću, neke bolesti, ali i strah od seksualnog neuspjeha.
Cjelokupno ponašanje se usporava, no neke se vještine - npr. vožnja automobila, zadržavaju prilično dugo. Kod ljudi koji se bave intelektualnim radom povećava se polako, do oko pedesetpete godine, i kvaliteta i količina njihovih produkata, te do sedamdesete ostaje na prilično visokoj razini.
Najteže je starjeti u samoći, ne dijeliti s nekim svoje osjećaje, mudrost, iskustvo. I, zbog svega opisanog, na pitanje iz naslova: Ljubav u šezdesetoj?, odgovor je uvijek: DA! I to ne samo u šezdesetoj, već i u sedamdesetoj, osamdesetoj…
Kad ti star čovjek kaže da će te voljeti do kraja života, opravdano je pretpostaviti da je to točno!
Iz knjige: Zapisi iz tri ženska kuta
Autor(i): Dubravka Miljković
Izvor: She.hr
